Organizacijska kultura

Dan nakon ispadanja iz Champions League od Porta, sportski direktor Monchi i AS Roma su se “sporazumno razišli”.

Suzdržavam se od izjašnjavanja vlastitog stava, međutim činjenica je da je Monchi tvorac Sevillinog čuda i 5 Europa League trofeja, a Roma u vlastitoj bilanci u posljednjih 10 godina ima 0 trofeja ( državno prvenstvo: 0, državni kup: 0, državni superkup: 0, Champions League: 0, Europa League: 0).

Za zaključiti je da igrači ne znaju igrati ili da su nedostatno dobri. Kako, međutim da su upravo ti isti igrači, igrajući za druge klubove u posljednjih 10 godina osvojili:

Burdisso

  • državno prvenstvo: 1 (Inter)

Coric

  • državno prvenstvo: 4 (Dinamo)
  • državni kup: 2 (Dinamo)

Dzeko

  • državno prvenstvo: 3 (1x Wolfsburg, 2x Manchester City)
  • državni kup: 3 (Manchester City)

Fazio

  • državni kup: 1 (Sevilla)
  • Europa League: 2 (Sevilla)

Gervinho

  • državno prvenstvo: 1 (Lille)
  • državni kup: 1 (Lille)

Heinze

  • državno prvenstvo: 1 (Marseille)
  • državni kup: 2 (Marseille) (gledajući samo posljednjih 10 godina)

Karsdorp

  • državno prvenstvo: 1 (Feyenoord)
  • državni superkup: 2 (Feyenoord)

Kolarov

  • državno prvenstvo: 2 (Manchester City)
  • državni kup: 1 (Lazio)
  • državni superkup: 1 (Lazio)
  • FA Cup: 1 (Manchester City)
  • Football League Cup: 2 (Manchester City)
  • Community Shield: 1 (Manchester City)

Juan Jesus

  • Copa Libertadores: 1 (Internacional)
  • Campeonato Gaucho: 1 (Internacional)
  • Recopa Sudamericana 1 (Internacional)

Ljajic

  • državno prvenstvo: 1 (Partizan)
  • državni kup: 2 (Partizan)

Manolas

  • državno prvenstvo: 2 (Olympiakos)
  • državni kup: 2 (1x AEK, 1x Olympiakos)

Marcano

  • državno prvenstvo: 3 (2x Olympiakos, 1x Porto)
  • državni kup: 1 (Olympiakos)
  • državni superkup: 1 (Rubin)

Marquinhos

  • državno prvenstvo: 4 (PSG)
  • državni kup: 4 (PSG)
  • državni Liga kup: 5 (PSG)
  • državni superkup: 4 (PSG)
  • Copa Libertadores: 1 (Corinthians)

Menez

  • državno prvenstvo: 3 (2x PSG, 1x Club America)
  • državni kup: 1 (PSG)

Mexes

  • državni superkup: 1 (Milan)

Nzonzi

  • Europa League: 1 (Sevilla)

Perotti

  • državno prvenstvo: 1 (Sevilla)
  • Europa League: 1 (Sevilla)

Pjanic

  • državno prvenstvo: 2 (Juventus)
  • državni kup: 2 (Juventus)
  • državni superkup: 1 (Juventus)

Ruediger

  • FA Cup: 1 (Chelsea)

Salah

  • državno prvenstvo: 2 (Basel)

Schick

  • državno prvenstvo: 1 (Sparta)
  • državni kup: 1 (Sparta)
  • državni superkup: 1 (Sparta)

Sczesny

  • državno prvenstvo: 1 (Juventus)
  • državni kup: 4 (1x Juventus, 3x Arsenal)
  • državni superkup: 1 (Juventus)

Strootman

  • državni kup: 1 (PSV)
  • državni superkup: 1 (PSV)

 

“Jeee, ali nije valja trener……..”

Ovo su bili treneri:

Rudi Garcia

  • državno prvenstvo: 1 (Lille)
  • državni kup: 1 (Lille)

Spalletti

  • državno prvenstvo: 2 (Zenith)
  • državni kup: 1 (Zenith)
  • državni superkup: 1 (Zenith)

Luis Enrique

  • državno prvenstvo: 2 (Barcelona)
  • državni kup: 3 (Barcelona)
  • državni superkup: 1 (Barcelona)
  • Champions League: 1 (Barcelona)
  • UEFA Supercup: 1 (Barcelona)
  • FIFA Supercup: 1 (Barcelona)

Ranieri

  • državno prvenstvo: 1 (Leicester City)

“Jeee, ali ne valja sportski direktor……..”

Monchi

  • državni kup: 1 (Sevilla)
  • Europa League: 3 (Sevilla), gledajući samo posljednjih 10 godina

Ovo nije članak o Romi niti njenim igračima, sadašnjim i bivšim. Ovo je samo još jedan pokazatelj da bez organizacijske kulture, čak i kad se ima novca, u sportu nema ništa.

Slogani…the good, the bad & the ugly

Tko me zna, zna da nisam ljubitelj slogana. Valjda su me sloganima istraumatizirali u mladosti pa sam kasnije stvorio averziju prema njima. Dodatno, što dublje u Balkan ulazite slogani su sve popularniji (i sve lošiji, da ne kažem gluplji). Da bismo ostali u domeni profesionalnog, dovoljno je konstatirati da su takvi slogani zapravo kontraproduktivni.

Naravno, kako ništa na svijetu nije isto, tako nisu ni slogani. Od svjetski poznatih, a po mom sudu potpuno blesavih kao “Grace, Space, Pace” (Jaguar), “What’s the Worst That Could Happen?” (Dr Pepper) ili “Because You’re Worth It” (L’Oreal), do mnogo boljih kao “The Make Up of Make Up Artists” (Max Factor), “The World’s Local Bank” (HSBC) ili “It Keeps Going, and Going, and Going…” (Energizer).

Ipak, samo je jedan za kojeg mi je žao što nisam ja taj koji ga je smislio…

Dok sam se u ’74 Chevy Impali vozio prema Rose Bowl stadionu na koncert Rolling Stonesa u sklopu Voodoo Lounge turneje zajedno sa još 119,140 ljudi (zvanična brojka), s tadašnjim old school radijom odvrnutim do daske, iz zvučnika je doprla najava koncerta:

“Many bands play rock’n’roll but only one band IS rock’n’roll!”

Nikada moje uši autentičniji slogan nisu čule…

Šta san naučija od Špace

Razmišljanje o Arminiusu, u blogu od 8.11.2018. (vidi dolje) podsjetilo me na susret sa Stankom Poklepovićem, jedan od mnogih koje sam organizirao sa uspješnim ljudima iz sporta da bih shvatio kako outsider može parirati moćnijima od sebe.

Špaco je tada rekao: “Protivnika moraš na terenu uvik pripolovit.” Ideja je ta da moćnijeg protivnika svedeš na manju mjeru s kojom si se u stanju nositi, dok druga polovina dominantnog protivnika stoji neiskorištena, čime se anulira njegova prednost.

“Protivnika moraš na terenu uvik pripolovit”

Kad je kod Teutoburške šume Arminius porazio 3 rimske legije učinio je to na način da ih je namamio na teren na kojem je razvučena formacija Rimljana mogla biti prepolovljena.

Imajući na raspolaganju manje vojnika nego Rimljani, Arminius je sa svim svojim snagama napao samo jednu polovicu neprijatelja i pobijedio je prvog dana bitke. Nakon toga se s drugom polovicom Rimljana obračunao slijedećeg dana.

Rezultat: najveći poraz Rimljana u povijesti Rimskog carstva.

“Pirja”

Kada je Špaco svojedobno “izmislio” taktiku pirje, neuki puk tako nešto nije baš ozbiljno doživio. Ali Špaco je s pirjom vrlo dobro znao što radi…

Kada je Boudica, britanska plemenska kraljica, povela svoje trupe od gotovo 300.000 vojnika u osvetnički pohod protiv Rimljana, rimski guverner general Gaius Suetonius Paulinus imao je na raspolaganju svega 10.000 vojnika da im se suprostavi.

Znajući da nema nikakve šanse protiv nadmoćnog neprijatelja Suetonius je sa svojim trupama uzmicao ispred pobunjenika tražeći konfiguraciju terena pogodnu za svoj plan. Kada je konačno pronašao konfiguraciju terena u obliku pirje Suetonius se tu utaborio i dočekao enormnu pobunjeničku vojsku koja se nabila u prostor koji je Suetonius bio u stanju iskontrolirati. Kompaktna rimska legija odbijala je pobunjeničke napade jedan za drugim dok nije malo po malo sasjekla čitavu neprijateljsku vojsku.

Špaco hvala ti!

Adios FCB

Kada je prije par godina AS Roma u grbu zamijenila natpis ASR (Associazione Sportiva Roma) jednostavnim natpisom ROMA, navijači nikako nisu mogli probaviti tu promjenu. Promjena je apsolutno imala svog smisla (za pojašnjenje vidi tekst na ovom istom blogu iz 2016.), ali kad više nisu imali nikakvog argumenta “tifosi romanisti” su svoj stav branili pitanjem “A zašto onda Barcelona na svom grbu ima kraticu FCB?”

Nedavno je FC Barcelona napravila tzv. brand refreshment unutar kojeg je ponešto izmijenjen i grb kluba. Osim standardizacije i smanjenja broja boja i izmjene nekoliko detalja da bi se grb bolje reproducirao u digitalnom obliku, najveća je promjena upravo eliminacija kratice FCB iz grba.

Kako se grb sastoji od križa San Jordija, zaštitnika grada (gore lijevo), katalonske zastave (gore desno) i boja kluba, “blau grana,” iznad kojih je nogometna lopta (dolje), potpuno je jasno da se radi o “nogometnom klubu iz grada Barcelone” pa natpis FCB zapravo ničemu ne služi i višak je.

U Barçi, kao u pravom globalnom klubu, razmišljalju globalno i shodno tome i djeluju. Van Španjolske i Italije ni FCB ni ASR ne znače ništa i oba kluba su se tome prilagodila bez da su pri tom išta izgubila od svoje autentičnosti.

A RNK, GNK i HNK? O tom drugom prilikom…

Koga bi volija vidit u Hajduku?

Arminius

Zbog poznavanja neprijatelja i sposobnosti da ujedini zavađena srodna plemena. Do pojave Arminiusa Germani su išli na Rimljane “pršuton i demejanon”, ali ih je Arminius, German kojega su Rimljani kao dijete odveli i obučili za rimskog oficira, organizirao u silu koja je u dva dana pobila 20.000 vojnika rimskih legija, poznavajući kao “insider” rimski način razmišljanja i metode ratovanja.

Bismarck

“Željezni kancelar.” Zbog beskompromisne predanosti cilju ujedinjenja svih oko sebe bez skrivenih vlastitih interesa. Nije pripadao niti jednoj političkoj opciji nego neovisno i samostalno radio za interes svoje zemlje. Poznat po tome da je i kao prvi čovjek Njemačke još uvijek spavao u vojničkom željeznom krevetu.

Crazy Horse

Cholo Simeone prije Chola Simeonea. Zbog sposobnosti da se bori i kada je svjestan da zaista nema više nikakvih izgleda. Poznat po izjavi “Danas je dobar dan za umiranje.” Live another day and die hard. Sportski psiholog prije sportske psihologije. Hajdučko srce.

Walt Disney

Zbog sposobnosti da težak posao pretvori u zabavu.

Steve Jobs

Zbog sposobnosti da slijedi sebe i stvori ono najbolje, umjesto da slijedi druge i stvori prosječno. Zbog vizije i sposobnosti da zamisli ono što još ne postoji i zbog sposobnosti da ljudima da i više od onoga što su se usudili željeti. Vizionar i stvaratelj.

Kolumbo

Zbog sposobnosti da vidi ono što drugi na vide.

George Martin

Zbog sposobnosti da svojim iskustvom pomogne mladim, nebrušenim, talentima da se razviju u vrhunske igrače bez da ikada sebe stavi u prvi plan. John, Paul, George i Ringo, koji su to igrači postali! Thank you George.

Elon Musk

Zbog sposobnosti da realizira ideju i konstruira vrhunski proizvod (što je vrlo različito od realizacije gimmicka iz vlastitog hobbya u planetarni moneymaking proizvod kao Facebook i sl.). Razlika je što Musk svoj uspjeh može i ponoviti s nekim drugim proizvodom, a Zuckerberg teško.

Margaret Thatcher

Zbog sposobnosti da ono što kaže da će učiniti i učini.

George Washington

Zbog sposobnosti da izdržava poraze i sitnim koracima ih pretvara u pobjede. Sa šakom odrpanaca koja bi čitava stala na jednu Hajdukovu tribinu pobijedio najveću vojnu i ekonomsku silu tog vremena. Slično Arminiusu, i Washington je karijeru započeo kao britanski oficir.

Sokrates, Platon, Aristotel i Filip Makedonski

Zbog toga što su stvorili mentorski lanac. Pojednostavnjeno, Sokrates je bio mentor Platonu, a Platon Aristotelu. Gle čuda, Aristotel postaje mentor Aleksandru Velikom, a Aleksandar Veliki potom osvaja tadašnji Champions League. Filip “File” Makedonski zbog sposobnosti da ne izmišlja toplu vodu nego prepozna i dovede najboljeg, a ne neke lokalne talente. Ko bi reka da su upravo Balkanci izmislili da može doć do krize rezultata, ali ne i krize upravljanja! I to prije više od 2000 godina.

Pršut i demejana

Nakon 2-3 europske eliminacije “Zlatne generacije” Hajduka tadašnji je Predsjednik uprave Hajduka Kirigin izjavio: “Ne možeš u Europu s pršuton i demejanon.”

Dobro je to shvatio Kirigin, ali još uvijek nisu shvatili pršut i demejana.

Kako riješiti marketing Hajduka

Hajduk je rođen slobodan u središtu progresivne Europe kao poklon splitskih intelektualaca svom gradu. Tako treba i ostati. U proteklih nešto više od 100 godina klub je prošao razne faze, ali uvijek kao “leader” (vođa), nikad kao “follower” (sljedbenik). Kao takav, klub po mom uvjerenju danas pripada duhovnom nasljeđu čovječanstva (Patrimonio dell’Umanità, odnosno World Heritage).

Serijom postupaka u vremenu u kojem je amaterizam dobio svoju povijesnu šansu, globalna vrijednost Hajduka ekspresno je srušena na razinu “nek ti kušin bude stina.” Taj provincijalni štih je augmentiran i promjenama u samom nogometu koje su se dogodile u posljednjih 20 godina.

Dok je nekada bilo više jakih i ravnopravnih europskih nacionalnih liga, danas su nacionalne lige (uz par iznimki) svedene na kvalifikacije za ulazak u “prave”, nad-nacionalne lige. U takvim ligama sve je na višoj razini–interes javnosti, kvaliteta, posjećenost, i najviše od svega novac. Dok Hajduk može i dalje držati/vratiti svoju poziciju regionalno, bilo da je riječ o Dalmaciji ili o dijelu “bivše” države, jasno je da u tom ekonomski bankrotiranom području nema napretka. Da iskoristim analogiju, moderni ribarski brodovi uopće ne zalaze u Jadran jer im to predstavlja gubitak vremena odnosno resursa. Njihovo lovno područje je Atlantik.

U situaciji u kojoj jest, Hajduk mora prvo pod hitno zaustaviti propadanje. Kako nisam stručnjak za financije, nadalje mogu samo govoriti u marketinškom smislu. Korak broj jedan je prepriječiti put svakom obliku amaterizma u klub. Dva, bez previše žaljenja se osloboditi svog marketinškog olova koje nas vuče prema dnu. Ako neke oblike marketinga ne upražnjavaju Barcelona, Manchester United ili Bayern, za pretpostaviti je da su zaključili da od toga imaju više štete nego koristi. Tri, ubuduće raditi samo s najboljim što je na svjetskom tržištu rada moguće dobiti.

Iz osobnog agencijskog iskustva znam da je problem najčešće u klijentu, a ne u (kvalitetnoj) agenciji. Dakle, da bi se dobio kvalitetan rezultat klub mora imati ljude koji su u stanju na kvalitetan način voditi projekte. Da bi to bilo moguće, mora kao kamen temeljac postojati jasna marketinška strategija na koju se sve naslanja. Vrlo često je dovoljno da ta marketinška strategija bude definirana samo jednom jedinom riječju.

Ukoliko ta marketinška strategija, međutim, nije globalno relevantna, tada se klub ograničava na vrlo usko područje, s malo ljudi, i još manje novca, te mu slijedi propast.

Dakle, kao prvi korak, Hajduk mora uspostaviti kvalitetnu i održivu marketinšku strategiju i odmah potom, pod hitno, krenuti u izgradnju svog branda. Zabluda je mnogih da je Hajduk brand ili da ima svoj brand. To mogu posve mirno tvrditi nakon 25 godina provedenih u brandingu. Ono što ljude buni jest da u Hajduku, istina, ima nekih elemenata branda koji su, međutim, raštrkani i neuobličeni u bilo kakvu logičnu cjelinu.

Nadalje, moje je mišljenje da globalni brand ne može biti kreiran u Hrvatskoj. Da je to moguće već bi drugi to napravili. Razlog leži u izoliranosti i naviknutosti na “naše prilike”. To znači da se Hajduk mora okrenuti profesionalcima globalnog dosega koji su najvjerojatnije već odradili slične projekte te ne lutaju. Teško je bez dobijanja konkretnih ponuda tvrditi koliko bi takav projekt mogao koštati, ali može se pretpostaviti da bi koštao u mjerilu vrijednosti XXX.XXX* Eur. Priprema da se takvom projektu uoće može pristupiti trajala bi oko X* mjeseci. Čitav projekt mogao bi biti gotov za XX* mjeseci. Rezultat na kraju bi bio “novi” Hajduk, “Hajduk 2.0”, kao brand uz bok Realu, Liverpoolu ili PSG.

Paralelno s postupkom brandinga išlo bi marketinško planiranje za Hajduk 2.0 tako da se odmah nakon “brand release date-a” krene u pripremljene marketinške akcije i sponzorstva. U slijedeće X* godine mogla bi se potpuno zaokružiti jedna cjelina, odnosno izgradnja “novog” Hajduka, sa svim potrebnim parametrima za buduće održavanje.

Što se tiče potrebnog ljudstva, ključna je figura koja vodi projekte Hajduka prema svijetu, ta figura treba imati viziju i biti garant kvalitete. U međuvremenu, dok traje proces izgradnje, trebala bi postojati još X* figura lokalno koja vodi održavanje već započetih marketinških aktivnosti.

Dok traje proces izgradnje, vrijeme se može iskoristiti na način da se tim upotpuni odgovarajućim ljudstvom koje će trebati nakon rebrandinga. Pretpostavka je da bi na koncu čitava struktura izgledala otprilike ovako: X*, X*, X* i X*. Ono što je bitnije od same strukture je kvalitet ljudi, odnosno svi moraju za svoju ulogu bit top klasa, odnosno nogometnim riječnikom izraženo “reprezentativci.”

Kako će se “novi” Hajduk mjeriti s ostalima na svjetskom tržištu nogometa, pokazat će vrijeme. Ukoliko Hajduk, nadalje, investira u dovođenje najboljeg mogućeg svjetskog kadra po pitanju psihološke i tjelesne pripreme igrača (i to od najmlađeg uzrasta) za pretpostaviti je da će time uvelike anulirati zaostatak u financijskoj moći kupovanja gotovog proizvoda. To navodim  kontekstu brandinga jer upravo je brand ono što “hrani” i vuče takvu filozofiju kao i obrnuto.

Moja se vizija temelji na tome da Hajduk treba postati globalna poslovna prilika, izazovna i sponzorima i oglašivačima, ali i sportašima. Način kako bih to izveo je zaokretom iz “push” marketinške metodologije koja je usredotočena na kratkoročne rezultate u “pull” metodologiju (Apple, Porsche…), za koju je, međutim, neophodan snažan brand.

Hajduk mora biti rado viđen gost na svjetskom balu nogometa, a to je izgradnjom “branda Hajduk” moguće postići. Vrijeme kada je Hajduk bio ponos (samo) Dalmacije je iza nas. Hajduk u budućnosti mora biti ponos svijeta, Made in Dalmacija.

* Konkretni brojčani podaci dostupni u HNK Hajduk.

Juventus: “Black and white and more”

Kada je Juventus 2017, u sklopu rebrandinga kluba predstavio svoj novi, potpuno izmijenjeni grb, mnogi su ostali u čudu—što im je sad ovo trebalo? Kako je branding mnogo više od puke promjene loga, moja prva pomisao je bila da je logo samo lice promjene, a da je njena srž u tome da se klub okreće potpuno novim, globalnim tržištima i da agresivno grabi naprijed. Dakle, stvar je strateške, a ne vizualne prirode.

Nedavno sam imao čast i zadovoljstvo biti gost Juventusa i s kolegama iz Juvea do mile volje secirati njihov projekt rebrandinga. Što se dakle zapravo dogodilo?

Globalni izvozni proizvod “Made in Italy”

Svojom kampanjom “Black and white and more”, kako je nazvan ovaj projekt rebrandinga, Juventus se odlučio izaći iz vlastitih trenutnih okvira i potpuno iskoristiti potencijal svog branda. Klub iz Torina je odlučio proširiti svoj doseg u područje gdje se susreću interesi hard core nogometnih fanova s nešto umjerenijom strujom, kojoj je nogomet prvenstveno samo forma zabave. Svoj plan rasta, a shodno tome i rebranding, Juventus je projektirao na temelju svojih povijesnih vrijednosti kao što su samopouzdanje, odlučnost i beskompromisno uvjerenje. Projektom rebrandinga, kao i realizacijom novog identiteta sve je to zajedno dovedeno na mnogo direktniju, time i snažniju i djelotvorniju razinu komunikacije. Juventusov potez je bez presedana—postati prepoznat za mnogo više od klupskih dostignuća na terenu—kao globalni simbol volje, ambicije i premium “Made in Italy” stila.

Od svih promjena najuočljiviji je upravo novi grb, koji je sada možda točnije nazvati logom nego grbom. Sada je on vizualno vrlo snažan (nota bene, što je različito od lijep) i, za razliku od starog, pogodan za univerzalnu upotrebu, odnosno prilagodljiv na čitav niz različitih primjena gdje se fanovi susreću s brandom kluba.

Prva reakcija je bila “dobro, gdje je nestao ovalni grb, što je sad ovo?”. Kada razmislimo, činjenica je međutim da Juventusov grb nikada nije bio neizostavni element identiteta kluba, kao što je recimo grb Real Madrida, PSG-a, Bayerna, Lazija ili Koelna. Za razliku od njih, Celtic, Barcelona, Gremio, Boavista, ili hrvatska reprezentacija su prepoznatljiviji po dresovima nego po grbu. Osim što su ga, nakon desetljeća upotrebe, nogometni fanovi poznavali, povijesni grb Juventusa ni po čemu nije bio poseban.

Međutim, kad podrobnije analiziramo, nasljeđe Juventusa ionako nije oval nego crno-bijele pruge, i s tog aspekta novi logo je pogodak. Dio povijesnog grba činila je i ikonica životinje za koju su neki mislili da je konj (poput Ferrarija) ili zebra, međutim radilo se o biku. Bik jest simbol grada Torina, ali je i simbol nogometnog kluba Torino pa nije bilo baš nikakvog smisla da bude izabran da se na njemu gradi globalni identitet Juventusa.

Kako Juventusu, tako i njihovoj agenciji Interbrand iz Londona, treba odati priznanje na tome što su pokušali, a u tome i uspjeli, stvoriti jednostavan, direktan i hrabar identitet bez nepotrebnih emocija prema svom stogodišnjem identitetu, što je u biti vrlo rijedak slučaj kod nogometnih klubova.

Novi život

Head of Brand Juventusa, Silvio Vigato, koji je i idejni tvorac ovih promjena, iste obrazlaže ovim riječima: “Promijenili smo logo da bismo sebi ubrizgali novi život. Ne mislimo zaboraviti svoju prošlost, ali svijet ide naprijed, a mi zajedno s njim. Iako mi ostajemo isti, promjena loga je donekle kao promjena odijela, mijenjaš ga da bi se prilagodio novoj situaciji te da bi odaslao novu poruku.” Upravljati brandom Juventus znači štititi 120 godina tradicije, istovremeno gledajući prema budućnosti. Mnogi klubovi žive u prošlosti zaboravljajući istovremeno biti i suvremene organizacije koje imaju i projekciju budućnosti.

Kad je sve to tako, postavlja se pitanje zašto npr. Real ili Barcelona ne mijenjaju logo/identitet. Odgovor je vrlo jasan—to im za sada nije potrebno jer se radi o dva svjetska fenomena koji su već odavno globalno prepoznati brandovi.

Zašto je brand u sportu uopće bitan? Brand je sjecište strasti i i poslovnosti, on je katalizator rasta, pogotovo u jednoj tako kompleksnoj djelatnosti kao što je nogomet. Nogomet je vjerojatno jedina poslovna kategorija u kojoj vjernost brandu nikada ne dolazi u pitanje. Rezultati mogu biti negativni, igrači se mogu mijenjati, ali brand kao skupina vrijednosti, ostaje nepromjenjiv. Upravo je ta skupina vrijednosti ono na čemu klubovi grade svoje poslovanje, i ako su u stanju, globalni proboj.

Poruka Juventusa ne komunicira toliko promjenu koliko razumijevanje svijeta u kojem se živi, u kojem je neophodno evoluirati, odnosno u konkretnom slučaju, ojačati brand na potpuno različitim tržištima. Motiv “stare gospođe” je dakle bio potraga za jednom novom pričom, novim načinom komunikacije, razumljivim u cijelom svijetu, na potpuno različitim tržištima i među različitim potrošačima, od hard-core navijača pa do običnih promatrača.

Vigato izbjegava ovaj projekt uopće nazvati rebrandingom nego ga zove “prodorom u samo srce plana Juventusa”. Nije bila namjera logo mijenjati zato što se nakon 120 godina jednostavno ljudima prestao sviđati, nego komunicirati put rasta, sportskog i komercijalnog, kojim Juventus ide.

Globalno vs lokalno

Novi logo je spoj talijanskog i globalnog, osmišljen od agencije u Londonu da bi komunicirao “Made in Italy” koncept. Ideje su talijanski kompleksne, ali je stilski izbor loga u stilu globalnih giganata, jednostavnih linija, esencijalan i minimalistički. Što je najbolje od svega, slovo “J” uopće ne postoji u talijanskoj abecedi, tako da se ovdje zaista u svakom smislu radi o globalno-lokalnoj kombinaciji.

Kao grad predstavljanja rebrandinga izabran je Milano, a ne Torino, iz više razloga. Iako je Torino, kao dom kraljevske obitelji Savoia, bio prvi glavni grad Italije, ipak je on danas poznatiji kao industrijski centar talijanskog sjevera, a Milano je taj koji u svijetu predstavlja pojam talijanske mode, stila i glamura, općenito branda “Made in Italy”.

Iako eventu predstavljanja rebrandinga nije falilo bombastičnosti, iz njega kao da su bili izostavljeni obični navijači, i to svjesno. Takav potez, s poslovnog aspekta, međutim, ne čudi jer želja je Juventusa da se predstavi kao mnogo više od nogometnog branda, odnosno kao “premium lifestyle brand”.

I još jedan važan detalj—Juventus je vrlo užurbano odradio ovaj projekt ne otežući s vremenom i odlukama, upravo zato da bi “ukrao vrijeme” i pozicionirao se kao prvi talijanski globalni klub, ispred najvećeg konkurenta, Milana. Svu svoju silu, veličinu i dominaciju Juventus je pokazao predstavljajući ovaj rebranding upravo—u Milanu.

 

Zašto je baziranje branda na najnižoj cijeni problem?

Brandovima bez mnogo iskustva čini se logično naprosto se osvrnuti oko sebe i vidjeti što radi njihova konkurencija te prema njoj postaviti parametre. Sljedeći “racionalni” impuls najčešće je kako pokušati prodati svoj proizvod po nižoj cijeni od konkurencije i time je izbaciti iz igre.

Upravo tu brandovi dolaze na klizak teren, odnosno brand koji temelji svoju strategiju na principu najjeftinije cijene mora biti u stanju taj model poslovanja održati i dugoročno, što ne ide tako lako.

U čemu je problem?

Ako se brand bazira samo na cijeni, uvijek će se naći netko ponuditi svoj proizvod/uslugu jos jeftinije. Obaranje cijena nije “one time deal”, odnosno vodi tome da se cijena mora obarati stalno da bi održao korak s jeftinijim konkurentima. Ta priča na koncu završi tako da se cijena spusti toliko nisko da brand nema više nikakve dobiti.

Drugi je problem u tome što u procesu obaranja cijena brand, u pokušaju da smanji troškove, srozava vlastitu kvalitetu.

Treće, ako se cijena čini preniska, postoji mogućnost da je proizvod, ili inferioran u odnosu na konkurenciju, ili ga se tako barem percipira.

Najveći je problem kako na kraju, kada cijene više nisu najniže (jer se ne mogu dalje snižavati) uvjeriti kupce da i dalje kupuju?

Ili cijena ili kvaliteta

Jasno je dakle da je, kada je cijena jedino čime brand može konkurirati na tržištu, gotovo nemoguće u isto vrijeme imati i kvalitetan proizvod/uslugu. Umjesto fokusa isključivo na cijenu, tvrtke se moraju usredotočiti na to da tržište shvati zašto je njihov brand vrijedi više.

“Nešto više”

Čak i na vrlo konkurentnim tržištima, primjera brandova koje dosljedno drže više cijene ima mnogo (Starbucks, Louis Vuitton, Apple, Hermes…), i to ne unatoč visokim cijenama, nego upravo zbog njih. Kada kupite torbu Louis Vuitton, ne kupujete kontejner za nošenje stvari izrađen od kože, kupujete premium iskustvo.

Gotovo svaki predmet koje premium tvrtke (npr. Apple) prodaju može se od nekog drugog branda kupiti za jeftinije. Premium tvrtke, međutim, privlače kupca koji traži nešto jedinstveno. Razlika je u tome što su organizacije koje razmišljaju i postupaju kreativno u stanju i napraviti dominantan proizvod i prodati ga ostvarujući vrlo dobar profit.

Cijena vs vrijednost

Brand koji nema drugi koncept osim utrkivanja u obaranju cijena osuđen je na propast. Umjesto na cijenu, mnogo je razumnije usredotočiti se na pružanje vrijednosti, vrijednosti koja donosi nešto posebno u branši, koja ga razlikuje od konkurencije. Takva strategija branda omogućava dvostruku korist, ne samo povećanje cijene nego i povećanje potražnje.

Općenito, baziranje branda isključivo na cijeni samo dovodi do nelojalnih kupaca, niskog profita i gomile teško rješivih problema. Nije sporno da baziranje branda na najnižoj cijeni ponekad može funkcionirati, međutim, nakon što brand preuzme “vodstvo” na tržištu cijenom, ovisan je o tome da ima i najniže troškove poslovanja, a to nekad nije izvedivo.

Evidentno je, dakle, da se brand ne može izgraditi samo na cijeni, u njega mora biti “ugrađeno” mnogo više. Ključ je u tome da bez obzira na cijenu brand pruža nekakvu posebnu, jedinstvenu vrijednost u odnosu na konkurente.